Tri godine nakon mog rođenja, moja mama je napustila mog oca i mene. Stalno sam nenu, koju sam zvala majka, pitala gdje je ona, zašto je nema, zbog čega ne dolazi, nije joj stalo do mene? Onako maloj nije mi bilo svejedno bez nje.Trebala sam je za pomoć pri prvim napravljenim koracima, prvim izgovorenim riječima, jednostavno kao i svako malo djete što treba mamu, i ja sam svoju trebala. Na svako zvono ili kucanje na vratima, povikala bih "Mama, mama!" , a potom raširila ruke u nadi, sa saznanjem da neću, da ću je zagliti, onako kako sam samo ja znala i umjela .
Ali tu je bila ona, osba koja mi je bila podrška, ne samo meni već i mom ocu, grlila me, hranila, podučila prvim koracima, naučila me pravilno govoriti, naučila me ljubaznosti, razdraganosti, dobroti, arogantnosti, drskosti- za svaki slučaj, naučila me da zahvaljujem za svaku sitnicu, bonbon ili neku žvaku, naučila me ljubomori, ma svemu.
Bila je onakva, kakva je željela da i ja budem. I postala sam takva, a najviše me boli to što sam od nje, emotivnost pokupila.. Posljednjih dana svog života, htjela je da me nauči emotivnosti, kao da je znala da će mi to ubrzo trebati.
Mnogo puta mi je rekla da budem svoja, da se pravim da nekom vjerujem, a da ustvari ne vjerujem, da budem nježnja, da naučim riječi; NEMOGU, NE ŽELIM, MORAM. Sve sam to naučila; Nemogu, ne želim biti takva, moram pomoći! - mada je trebalo biti u negativnom obliku.
A onda jedno junsko jutro,hladno i kišovito, slutilo je, znalo je ono što ja nisam htjela da prihvatim, znalo je da sam zadnji put sa njom, da joj zadnji put ljubim te mekane obraze, da je zadnji put grlim i gledam te plave oči, plavlje od neba.
Ma znao je taj 17. juni da je to definitav kraj, znala je i ona, znale su te drhtave ruke koje su mi milovale kosu to jutro. Rekla je: Ne plači, ostavi suze za sutra, danas mi podari najljepši osmijeh, onaj tvoj, ma onaj koji najviše volim... Ma znala sam i ja, koga lažem? Ali nadala sam se da će biti još malo tu, tad kad mi je najviše trebala.
Nije znala koliko je boljelo poslije, nije znala da kasnije ništa neće biti isto. Nije znala da to jutro odnosi dio mene na taj svoj put, ali znam da je znala da sam je voljela više od bilo koga, da je bila moje sve. Suze sam sačuvala za sutra, za svaki drugi dan, kao da mi Bog daje neke valove suza, kao da sam nešto krivo uradila, pa svaki dan me ubija sjećanje na nju.
Mnogi su mi govorili da ne radim to od sebe, da ne plačem, da su mnogi ostali bez voljene osobe, da mnogim neko fali. Razumijem ja njih, ali ona meni fali skoro 8 godina, skoro 8 godina fali dio mene, 8 godina iz noći u noć plačem, 15 Bajrama sam provela sama, a i 16ti je tu..
Plačem, vrištim- ali niko to ne primjećuje, jer to je moja unutrašnjost, nikog to ne zanima. ČUJ MENE NE ZANIMA ?! Ima onih koji znaju kako mi je, ali nije to to, nisu oni ti koji su sa njom provodili svo svoje vrijeme. Koliko sam puta samo zaspala u njenom naručju, ondje gdje niko nije, niko drugi osim mene ? Samo On zna cifru, On i niko više !
Jednostavno se nemogu pomiriti sa tim da je nema, sa sobom je odnijela dio mene, najdraži dio, dio koji ju je volio, nadam se da zna, da me razumije da je boli još uvijek. A možda je to i željela, imati dio mene da bude potpuno sigurna da sam uredu! UREDU ? -Da, uredu, ali sa njen način.
Krećući na put, onog jutra, zovnula me sebi i šapnula mi: Već mi nedostaješ, više me nećeš vidjeti u stvarnosti, ali često hoćeš u snovima." I otišla je!
Od tada shvatam da je kutak mašte isprepleten i skorojen stvarnošću i snovima. Tu često snovi igraju veću ulogu. Onako pospani utonemo u snove, tu nastaje naša dobrota, osobna sloboda, kreativnost, tu nastajemo mi. Mnogo puta mi dođe u san, i u snu je nakratko vidim i osjetim!
"Sama, puna straha, hodam nekim hodnikom, crnim hodnikom, nigdje kraja, čujem glas, zove me, dopire do mene, ali ne znam sa koje strane. Znam to je ona, ali ne vidim je, hladno je suze mi klize niz lice, nema svijetla, susrećući osobe, dodirivajući ih, milujući po rukama, obrazima, kosi, ne osjećam zagrljaj.. Sa saznanjem da nije ona, nastavljam dalje, nema je. Suze prelaze granice normale. Već polako gubim nadu da je ću sresti.. Međutim, ispred mene se stvori neko, u neznanju te osobe osjetih ruke ono sebe, nekako mi lakše, toplije oko srca. To je ona, tjelo uplašite djevojke više nije uplašito, osmijeh prekri suze. Tihim glasom mi reče:
"Znaš da sam bila uz tebe kada si bila tužna, ne sretna, ako si imala neke probleme. Znaš da sam htjela da budeš moja kopija kada odrasteš...
-Jesam, tvoja sam ko.. - rekoh joj. Stavljajući svoj prst na moje već plave i drhtave usne nastavi:
-Još uvijek pamtiš one moje nježne ruke, kao i što još pamtiš svaki moj pokušaj pomoći oko nekog testa ili nečeg.. A ako me ponovno vidiš, znaj da ću biti ovakva kakva sam sada, baš ovakva, nasmiješena, tvoja, sa svime ovim oko sebe. Znaš da sam znala uvijek sačuvati prijatelje, ali tebe nisam znala. Ne zato što nisam bila dobra, ili te nisam voljela. Sitnice su u pitanju. Znam da nije bilo lako, kada sam otišla. Tvoj ponos te ukopao, odmah do mene. Slomljena si jer sam te brzo napustila. Uvijek ćeš biti moja maleha. Znam da te boli, to što ti svaku večer u snove dođem. Ali red je došao i na moju šansu, vjerujem da nisi dovoljno jaka da me pustiš, zaboraviš.
Prekinula sam je: - Nemoj dalje, besmisleno je, neću te zaboraviti.
Ponovno mi stavi prst na usne i nastavi: Bila si mi najveći dar od Boga, znam da me još nisi preboljela. Gdje bi samo bile sada, da nisam otišla? Krivica je moja, znaš ? Pustila sam te da se patiš, ali pokazivala sam ti put. Mila moja često bdijem nad tobom. Znam da si me "vidjela" onaj dan na snijegu, ali kad sam te ugledala nisam imala hrabrosti kročiti pred tebe samo tako. Nemam više nikakva prava ponovno ulaziti ti u život, kad su ti trebale godine da me izbaciš, iako nisi uspjela. Zato me pusti, ne traži me više, ne traži od mene da ti opet dolazim u snove, jer neću moći.
-Dosta je bilo, sad kad te napokon nađoh želiš da te zaboravim, nemogu, ne želim, moram te opet vidjeti. Sjećaš se ti si me naučila tim riječima!- rekoh joj.
A onda me je upitala: Sjećaš li se moje smeđe kose i mojih braon očiju ? Ma sjećaš li se uopće mog imena?
-ZANIJEMIH." "
Potom, kao da me hladna voda obli, shvatih da je to bio samo san, lice je bilo prekriveno suzama. Osjetih nečije ruke oko sebe, ponadah se da je ona, okrenuh se i ugledah mamu.
-Znaš li da sam uvijek bila dobra, da nikom ništa loše nisam uradila, da su me svi voljeli, da sam u školi bila odlična uvijek! Sjećaš se?-upitah je.
-Znam, ti si moja kći, moj ponos, moja mezimica!-odgovorila mi je!
-Da tvoja sam kći, ali njen ponos, ona me učila svemu, apsolutno svemu! Znaš šta me zanima? Gdje si do sada? Zašto nisi dolazila? Nisam bila vrijedna tvoje ljubavi? Jel se sjećaš one moje duge kose? Znaš li da je uvijek bila uređena? Jel' znaš da njoj trebaš zahvaliti za svaki moj korak?
ZANIMJELA JE.
Nema komentara:
Objavi komentar