Oj Srebrenico, od Drino rane ste na duši bosanskoj

 Lijepo ime, i još ljepši grad, a tek narod.. Samo Allah zna zašto je odabrao baš ovo životopisno mjesto da nam bude pouka, da se objelodani ko nam je prijatelj i do kojeg stepena naivnosti smo se spustili. Mnogo brojki je spominjano, velike količine arhiviranih dokaza i mezarja. Strašno je to. Jedanaesti juli. Sunce grije, peče, spušta svoje zrake na ovaj dunjaluk, a dole daleko na onom komadicu zemlje bosanske kao da se odvijaju scene iz dzehenema. Znoj lije, kipti, zed uhvatila. Srebrenico. Potočari. Drino. Rane ste na duši bosanskoj. Zastanem. Promišljam. Vijekovima je Drina bila simbol čovjeka. Taj simbol često je nosio izvor radosti, života i ponosa onog kraja. Po Božijoj odredbi poput mnogih drugih rijeka ona nosi pomoć i život svome narodu. Često se zamislim i zaključim da odogovra nema na moje pitanje: "Oh Gospodaru svih svjetova, jeli ovo Tvoje stvorenje, ova Tvoja rijeka licemjerna, ili uopšte ne osjeća svoju težinu, Gospodaru naš?"Pored pomoći koju donosi i života koji daje bošnjaku, Drina je vjekovima i simbol stradanja i smrti čovjeka. Razumije li ona šta nosi? Odakle joj snaga kada može da ponese toliko krvi i ljudskih života?

 Don't Forget Srebrenica 11.07.1995./ Don't forgive Srebrenica 11.07.1995.

"Kada se dogodi tako nesto strasno kao sto je Srebrenica, nema nevinih.." (nepoznat izvor)

8372 :'(

"Plac Srebrenicke i Iracke djece je isti, kao i plac njihovih majki, jer djeca i majke svugdje isto placu."(nepoznat izvor)

                                                ŠEHID

Kroz vazduh širi se miris behara,

posljednji snijeg već se otopito, 

kroz groblje šehidsko korača majka, 

a srce njeno usamljeno.

Traži mezar svoga sina kojeg četnici ubiše,

kroz bujalu travu od nišana jednog do drugog

korača, hoće li ga naći, imati snage ? 

Priđe jednom nišanu bjelom,

ispod komada modrog neba kao od jorgovana rascvjetana,

sagnu se i prouči Fatihu pred dušu sina svog.

Nekoliko suza kanulo je, 

ponosno majka suze sakri,

jer je znala i vjerovala da

Šehida čeka vječni spas.

Napokon te nađoh (:

Tri godine nakon mog rođenja, moja mama je napustila mog oca i mene. Stalno sam nenu, koju sam zvala majka, pitala gdje je ona, zašto je nema, zbog čega ne dolazi, nije joj stalo do mene? Onako maloj nije mi bilo svejedno bez nje.Trebala sam je za pomoć pri prvim napravljenim koracima, prvim izgovorenim riječima, jednostavno kao i svako malo djete što treba mamu, i ja sam svoju trebala. Na svako zvono ili kucanje na vratima, povikala bih "Mama, mama!" , a potom raširila ruke u nadi, sa saznanjem da neću, da ću je zagliti, onako kako sam samo ja znala i umjela .
Ali tu je bila ona, osba koja mi je bila podrška, ne samo meni već i mom ocu, grlila me, hranila, podučila prvim koracima, naučila me pravilno govoriti, naučila me ljubaznosti, razdraganosti, dobroti, arogantnosti, drskosti- za svaki slučaj, naučila me da zahvaljujem za svaku sitnicu, bonbon ili neku žvaku, naučila me ljubomori, ma svemu.
Bila je onakva, kakva je željela da i ja budem. I postala sam takva, a najviše me boli to što sam od nje, emotivnost pokupila.. Posljednjih dana svog života, htjela je da me nauči emotivnosti, kao da je znala da će mi to ubrzo trebati.
Mnogo puta  mi je rekla da budem svoja, da se pravim da nekom vjerujem, a da ustvari ne vjerujem, da budem nježnja, da naučim riječi; NEMOGU, NE ŽELIM, MORAM. Sve sam to naučila; Nemogu, ne želim biti takva, moram pomoći! - mada je trebalo biti u negativnom obliku.
A onda jedno junsko jutro,hladno i kišovito, slutilo je, znalo je ono što ja nisam htjela da prihvatim, znalo je da sam zadnji put sa njom, da joj zadnji put ljubim te mekane obraze, da je zadnji put grlim i gledam te plave oči, plavlje od neba.
Ma znao je taj 17. juni da je to definitav kraj, znala je i ona, znale su te drhtave ruke koje su mi milovale kosu to jutro. Rekla je: Ne plači, ostavi suze za sutra, danas mi podari najljepši osmijeh, onaj tvoj, ma onaj koji najviše volim... Ma znala sam i ja, koga lažem? Ali nadala sam se da će biti još malo tu, tad kad mi je najviše trebala.
Nije znala koliko je boljelo poslije, nije znala da kasnije ništa neće biti isto. Nije znala da to jutro odnosi dio mene na taj svoj put, ali znam da je znala da sam je voljela više od bilo koga, da je bila moje sve. Suze sam sačuvala za sutra, za svaki drugi dan, kao da mi Bog daje neke valove suza, kao da sam nešto krivo uradila, pa svaki dan me ubija sjećanje na nju.
Mnogi su mi govorili da ne radim to od sebe, da ne plačem, da su mnogi ostali bez voljene osobe, da mnogim neko fali. Razumijem ja njih, ali ona meni fali skoro 8 godina, skoro 8 godina fali dio mene, 8 godina iz noći u noć plačem, 15 Bajrama sam provela sama, a i 16ti je tu..
Plačem, vrištim- ali niko to ne primjećuje, jer to je moja unutrašnjost, nikog to ne zanima. ČUJ MENE NE ZANIMA ?! Ima onih koji znaju kako mi je, ali nije to to, nisu oni ti koji su sa njom provodili svo svoje vrijeme. Koliko sam puta samo zaspala u njenom naručju, ondje gdje niko nije, niko drugi osim mene ? Samo On zna cifru, On i niko više !
Jednostavno se nemogu pomiriti sa tim da je nema, sa sobom je odnijela dio mene, najdraži dio, dio koji ju je volio, nadam se da zna, da me razumije da je boli još uvijek. A možda je to i željela, imati dio mene da bude potpuno sigurna da sam uredu! UREDU ? -Da, uredu, ali sa njen način.
Krećući na put, onog jutra, zovnula me sebi i šapnula mi: Već mi nedostaješ, više me nećeš vidjeti u stvarnosti, ali često hoćeš u snovima." I otišla je!
Od tada shvatam da je kutak mašte isprepleten i skorojen stvarnošću i snovima. Tu često snovi igraju veću ulogu. Onako pospani utonemo u snove, tu nastaje naša dobrota, osobna sloboda, kreativnost, tu nastajemo mi. Mnogo puta mi dođe u san, i u snu je nakratko vidim i osjetim!
"Sama, puna straha, hodam nekim hodnikom, crnim hodnikom, nigdje kraja, čujem glas, zove me, dopire do mene, ali ne znam sa koje strane. Znam to je ona, ali ne vidim je, hladno je suze mi klize niz lice, nema svijetla, susrećući osobe, dodirivajući ih, milujući po rukama, obrazima, kosi, ne osjećam zagrljaj.. Sa saznanjem da nije ona, nastavljam dalje, nema je. Suze prelaze granice normale. Već polako gubim nadu da je ću sresti.. Međutim, ispred mene se stvori neko, u neznanju te osobe osjetih ruke ono sebe, nekako mi lakše, toplije oko srca. To je ona, tjelo uplašite djevojke više nije uplašito, osmijeh prekri suze. Tihim glasom mi reče:
"Znaš da sam bila uz tebe kada si bila tužna, ne sretna, ako si imala neke probleme. Znaš da sam htjela da budeš moja kopija kada odrasteš... 
-Jesam, tvoja sam ko.. - rekoh joj. Stavljajući svoj prst na moje već plave i drhtave usne nastavi: 
-Još uvijek pamtiš one moje nježne ruke, kao i što još pamtiš svaki moj pokušaj pomoći oko nekog testa ili nečeg.. A ako me ponovno vidiš, znaj da ću biti ovakva kakva sam sada, baš ovakva, nasmiješena, tvoja, sa svime ovim oko sebe. Znaš da sam znala uvijek sačuvati prijatelje, ali tebe nisam znala. Ne zato što nisam bila dobra, ili te nisam voljela. Sitnice su u pitanju. Znam da nije bilo lako, kada sam otišla. Tvoj ponos te ukopao, odmah do mene. Slomljena si jer sam te brzo napustila. Uvijek ćeš biti moja maleha. Znam da te boli, to što ti svaku večer u snove dođem. Ali red je došao i na moju šansu, vjerujem da nisi dovoljno jaka da me pustiš, zaboraviš.
Prekinula sam je: - Nemoj dalje, besmisleno je, neću te zaboraviti.
Ponovno mi stavi prst na usne i nastavi: Bila si mi najveći dar od Boga, znam da me još nisi preboljela. Gdje bi samo bile sada, da nisam otišla? Krivica je moja, znaš ? Pustila sam te da se patiš, ali pokazivala sam ti put. Mila moja često bdijem nad tobom. Znam da si me "vidjela" onaj dan na snijegu, ali kad sam te ugledala nisam imala hrabrosti kročiti pred tebe samo tako. Nemam više nikakva prava ponovno ulaziti ti u život, kad su ti trebale godine da me izbaciš, iako nisi uspjela. Zato me pusti, ne traži me više, ne traži od mene da ti opet dolazim u snove, jer neću moći.
-Dosta je bilo, sad kad te napokon nađoh želiš da te zaboravim, nemogu, ne želim, moram te opet vidjeti. Sjećaš se ti si me naučila tim riječima!- rekoh joj. 
A onda me je upitala: Sjećaš li se moje smeđe kose i mojih braon očiju ? Ma sjećaš li se uopće mog imena? 
-ZANIJEMIH." "

Potom, kao da me hladna voda obli, shvatih da je to bio samo san, lice je bilo prekriveno suzama. Osjetih nečije ruke oko sebe, ponadah se da je ona, okrenuh se i ugledah mamu.
-Znaš li da sam uvijek bila dobra, da nikom ništa loše nisam uradila, da su me svi voljeli, da sam u školi bila odlična uvijek! Sjećaš se?-upitah je.
-Znam, ti si moja kći, moj ponos, moja mezimica!-odgovorila mi je!
-Da tvoja sam kći, ali njen ponos, ona me učila svemu, apsolutno svemu! Znaš šta me zanima? Gdje si do sada? Zašto nisi dolazila? Nisam bila vrijedna tvoje ljubavi? Jel se sjećaš one moje duge kose? Znaš li da je uvijek bila uređena? Jel' znaš da njoj trebaš zahvaliti za svaki moj korak?
ZANIMJELA JE.

Boje i mirisi mog djetinjstva

Secanja Oko nas kad god to pozelimo vracaju u proslost i otkrivaju nam mnoge uspomene. Bila one lepa i radosna ili ona koja nerado pamtimo. Preko svojih secanja cesto odlutamo u najraniji period mog zivota. Period koji je odisao decjom nevinoscu i ruzicastim bojama maste I mog detinjstva.
Iz vremena mog ranog detinjstva cuvam mnoge lepe uspomene. Neke od njih su vezane za mesto na kome smo moj brat i ja kao mali svake godine boravili za vreme leta. To mesto jeste bakina kuca sa svim sumarcima, livadama I vocnjacimakoji su je okruzivali. Ka njenoj kuci vodio je drvored starih oraha koji nas je u to vreme zanosio svojim opojnim mirisima. Secam se da mi nismo voleli te stare orahe zbog njihovih izazivajucih tek sazrelih plodova. Svaki put kada bismo pokusali da kroz debelu zelenu koru dodjemo do oraha, nase ruke bi ostale zute i danima nismo mogli da uklonimo taj jak miris. Iznad oraha izdizala se mala prizemna kuca prljavo zute fasade, sa niskim prozorima koji na sebe privlace paznju jarko crvenim cvetovima . Raznovrsni opojni mirisi iz bakine baste sa cvecem sirili su se kroz citavo dvoriste. Cesto sam sedeci na klupici pod tresnjom zamisljala da sam i ja cvet, obojen u najrazlicitije boje I najlepseg mirisa. Taj cvet bi vecno zanosio sve one koji bi se divili njegovoj lepoti , I nikad ne bi uvenuo. Na ulazu u kucu docekao bi nas miris raznih bakinih djakonija koje je sa velikom paznjom pripremala samo za nas. Jos uvek pamtim ukus njene cuvene pite sa visnjama koju ni jedna poslasticarnica nije mogla bolje da spremi . U uglu se nalazila bakina sivaca masina. Iako mi nismo znali cemu zapravo sluzi ta sprava uvek smo joj nalazili neku namenu u u nasim mastovotom igrama. Mala sobica u kojoj smo spavali odisala je nekom svezinom I spokojstvom. Laneni pokrivac, miris jorgovana koji je dopirao kroz prozor I mala nocna svetiljka davali su mojoj neiskvarenoj decjoj dusi mir I ubrzo bih pao u san. Ujutru bi nas budio stidljivi zrak sunca I blagi povetarac, ali san bi nas odmah napustio i pri prvom mirisu bakinih vrucih ustipaka.
Secanja na detinjstvo izviru cesto. Narocito ona lepa lirska secanja obojena lepotom I druzenjem.

Vrijeme- prijatelj ili ne prijatelj ?

U životu imam ciljeve koje želim doseći kao i sva ljudska bića,znam da se moj cilj čini trenutno dalekim, ali on je dosežan i svakim danom sve sam mu bliže. Zahvaljujući upornosti, radu i želji i ono najvažnije ljubavi prema vazduhoplovstvu moji snovi jednoga dana posta će stvarnost. Ali kada će to biti? Hoću li do tada biti spremna na sve životne izazove ? Vremena imam, još je predamnom dug život , zanimljive pustolovine, izazovi i prepreke koje će me staviti na izazov. No, tada ja ću biti spremna. Biću spremna jer svakim danom postajem zrelija, jer svaka pomalo neugodna situacija daće mi iskustvo, iskustvo koje donose godine, koje donosi vreme. Sada sam još mlada i neiskusna, pomalo i površna u nekim situacijama. Ponekad ne želim priznati vlastite greske jer sam preponosna , a ponekad mislim da sam dala i uložila najveći trud, iako postoji onaj mali glasić unutar mene koji mi govori da ja mogu još i bolje. Priznajem da sam entuzijastična i da imam toliko planova za budućnost koje moram ostvariti, toliko snova koji moraju postati java. Ali, hoću li imati vremena?! U meni postoji onaj strah. Strah koji me ponekad tera na razmišljanje. Šta ako ne ostvarim svoje snove?! Život je dar s neba, treba ga ceniti, ali treba ga i znati proživeti. Treba znati uživati u životu. Jer on nam je jedan i nema smisla potrošiti tu veličanstvenu priliku uzalud. Ne bih se volela naći u situaciji za nekih desetak godina pitajući se zašto nisam uživala u mladosti, u onim slatkim problemima koji su se tada činili bezizlaznim. Želim osetiti vedrinu života, želim živeti punim plućima i ono najvažnije želim iskoristiti vreme. Mladost mi pruža priliku da se zabavim, da uživam u procesu sazrevanja. Završiti školu mi je najvažnija stvar. Biti obrazovana! I posvetiti se karijeri, stalno se dokazivati. Htela bih steći iskustvo i mudrosti koje bih mogla prenositi drugima koji će biti željni znanja, ali ne želim se toliko zamarati budućnošću jer je ona daleka, a ja živim sada u ovom trenutku. Srednjoškolka željna dobrih ocena i novih izazova i ono najvažnije znanja, tako bih se opisala. Osmeh, osmeh je ono što me vodi, moja vodilja koja ima važnu ulogu u mojim snovima. Taj osmeh, on je jedina krivulja koja može ispraviti sve. Dok god budem vedra, nasmijana, puna života i željna novih izazova neću se morati brinuti o vremenu, koje je moj saveznik, moj prijatelj. Dokle god će biti mene bit će i vremena. Mora ga biti! Imam toliko snova koji se moraju ispuniti. Neću pristati na kompromis! Snovi su tu da se ostvare. Život je tu da se proživi. Obećavam da neću odustati , da ću dati sve od sebe, da ću ispuniti sva svoja očekivanja. Neću priznati neuspjeh! Jer on za mene ne postoji! Cilj je tu da se dosegne, a vreme da vam bude saveznik, kompromis između njih ne postoji!!

Žito na vetru (:

Kada je upola prosao jun, naisli su veliki, visoki, teski oblaci, kisni mehovi. Ljudi po poljima dizali su pogled ka oblacima, njuskali ih i pruzali ovlazene prste da osete odakle vetar duva. A konji su bili nemirni dokle god su oblaci bili na nebu.

Kisni mehovi ispustili su nesto malo prskavice, pa su pohitali u neki drugi kraj. Iza njih je nebo opet bilo bledo, a sunce je przilo. U prasini su nastali mali krateri od kisnih kapi, gde je kisa pala, na vlacu zita ukazala su se tu i tamo cista mesta i to je bilo sve.

Tihi povetarac sledio je kisnim oblicima i gonio ih ka severu, povetarac sto je nezno sustao po sasusenom zitu. Minuo je dan a vetar je jacao, ravnomeran, neuznemiren naglim udarcima. Sad vetar postaje jos jaci i zesci, okomio se i na kisnu kom po zitnim poljima.

Vetar je jacao. Kora od kise razbila se, a prasina se digla iznad zitnih polja i u suvom pramenju se vukla po vazduhu kao leni dim. Zito je udaralo u vetar I duvalo suhi sustavi sum. Najsitnija prasina se sada nije slegala na tle, nego je iscezavala u zamracenom nebu.

Dani naše mladosti su dani naše sreće ^_^

Sve u životu je prolazno. Mi provodimo nas život u isčekivanju: čekamo da odrastemo, da završimo škole, da stvorimo svoje porodice, ali šta nam na kraju ostaje? Ostaju nam lepe uspomene na koje sa osmehom gledamo i koje bismo ponovo rado proživeli. Ostaju nam lepa sećanja na dane nase mladosti.

Mladost je prelepa. Ona zraci toplinom i radoscu. Mladost je prvo poglavlje velike knjige koja se zove život. Vreme prolazi, a mi toga nismo ni svesni dok proživljavamo naše bezbrizne dane. Mi sesusrećemo sa ljubavlju, srećom, tugom... Sve teškoce uspevamo da prevazidjemo uz pomoc naši hprijatelja i voljenih osoba. Prijateljstvo i ljubav čine temelj mladosti. Nisam ni sanjao koliko ću biti blizak sa nekim ljudima. Ovde, u ovoj skoli, mi smo sazreli, postali ljudi. Prožziveli smo zajedno i lepe i ruzne trenutke. Sada na sve to gledam kao na vec daleku prošlost. Tužno je kada cela mladost stane u samo jedan album za slike. Odlazimo, a medju ovim školskim zidovima ostavljamo deo sebe. Ostavljamo nase lude dane pune radosti i bezbriznosti. Na njih cu uvek gledati sa osmehom. Vec sada mislim da smo tada samo bili deca koja nikada nisu htela da odrastu. Mozda cemo se jednog dana ponovo sresti, ali to necemo biti mi, bice to neki starci koji kao da se nikada nisu poznavali.

 Na kraju svega ostaje mi samo nada, nada da cemo se jednog dana ponovo okupiti ipokusati da ozivimo makar neke od nasih uspomena. Do tada ostaje mi uzivanje i prisecanje na sjajnedane nase mladosti.